Skontao sam da dok razmišljam o muzici i njenom stvaranju i dalje o njoj razmišljam kroz prizmu muzike od prije 20 godina i više. I dalje imam poštovanje prema cijelim albumima, gdje mi je album koji umjetnik izda jednako važan kao i pojedinačna pjesma. Volim kada je muzika povezana u smislenu cjelinu i kada se poruka autora proteže kroz cijeli album, a ne samo jednu pjesmu. Tako i danas slušam pjesme. Odem na exystence.net, izaberem omiljeni žanr muzike i onda ga puštam sebi na platformi po izboru, pa, ako mi sjedne, odlučim slušati cijeli album, a ne samo pojedinačne pjesme. Onda odem pretraživati informacije o izvođaču ili bendu. Gledam šta ih motivira, šta ih pokreće, kakve živote žive, odakle su, zašto se bave muzikom, da li su isti kao i njihova muzika ili je to za njih samo jedan vid prolaska kroz iskustvo života. Znam da sam jedan od rijetkih u svojoj sredini koji to rade i slabo sretnem nekog drugog koji isto to radi, ali to je ono što čini moj pogled na muziku i život i ok sam s tim.
Kad bolje pogledam, nikad oko sebe nisam imao ljude koji se bave onim što volim da radim, ali sam imao ljude koji su poštovali ono što radim. S jedne strane, žudim za ljudima sličnih interesa, kako bih imao nekoga ko će mi dati iskrenu povratnu informaciju na ono što radim, kako bih postao bolji, usavršio se u tome još više. S druge strane, ok sam s tim da tih ljudi trenutno nema i nastavljam dalje ovo putovanje.
41 godina u postojanju je malo da nešto baš duboko spoznaš, a opet mnogo da vidiš neke obrasce koji se ponavljaju i one koji su prolaznog karaktera. Mene je moje iskustvo naučilo da nema pravog puta i da je svaki put koji meni ima smisla pravi put.
Baš zato nastavljam uživati u muzici na način na koji sam naučio, ali u isto vrijeme upoznajem i nove načine, jer mislim da ne treba biti zaključan u obrascima prošlosti i da smo tu da stalno rastemo i učimo jedni od drugih, bez puštanja da nas težina prošlosti vuče ka zaboravu. Čak i ako zapnemo, dovoljno je da osvijestimo činjenicu da smo zapali, uronimo se u neku vodu, saperemo sa sebe sva sranja koja smo sami obložili po sebi i krenemo dalje lakši za taj teret viška. To moderni način muzike, gdje ju bilježimo u formi snimka, radi za mene. Sapire moju prljavštinu i pomaže da dalje kročim čišći i lakši. Jer, prljavština se svakako nakuplja, ali na nama je da je čistimo na vrijeme i da ne ignorišemo znakove vremena, jer u suprotnom ćemo uči u stare obrasce ponašanja i bespotrebno se vrtiti u krug, svaki put vukući sve veći teret. Zato je muzika tako moćna. Jer ona nije živi entitet, nego naš odraz u svijetu i toliko je beskrajan taj izričaj, da mogu svake sekunde izabrati da promijenim stil kojim se kroz muziku izražavam i to je ono što mi je tu toliko uzbudljivo.
Razmišljam ovih dana kako bi bilo super utisnuti uobičajene kantautorske poruke u elektronsku muziku ili u bilo kakav eksperimentalni oblik muzike koji mi je blizak. To su oni tekstovi puni introspekcije, puni poruka dobra, ljubavi, toplote, ukazivanja na neki gorući ili manje vidljiv problem u društvu ili svijetu općenito (pa i mnogo više od toga). Ko je zadao pravila da kantautor može biti samo onaj koji uzme akustaru i nešto napravi? Sama riječ kant (pjevati) + autor govori da pravila nema i da si kantautor sve onda dokle praviš svoju muziku na bilo koji način. Zato su ove riječi moj način da iskažem ono što ionako mislim samo u svojoj glavi, bez adekvatne osobe s kojom bih podijelio ovo uživo i želim da budu tu za sve one koji se osjećaju sami u muzici koju prave.
Tvoj put je samo tvoj i ispravan je.
