Osvanuh, iako isprva nerado, na muzičko-pjesničkom festivalu u Krupnju, Srbija. Nakon ugodnog puta, praćenog divljim, a opet lijepim pejzažima, koji neodoljivo posjećaju na one Bosanske, popesmo se na uzvinisinu i ugledasmo manastir Bogoštica.
Ono što sam prvo osjetio je mirna energija koja tamo vlada. Takvo nešto sam dosad osjetio samo na mjestima molitve.
Odmah iz auta, topao doček, bratske ruke naših domaćina, njihova nepretvorna lica, osmijesi, energija radišnih ljudi kojima patnja nije strana.
Sa mnom u društvu Nela, mama Kemija i tata Dragutin. Svako u svom iskustvu trenutka u kojem se nalazimo.
Osjećaj novog mjesta daje hiljade mogućnosti u potencijalima kvantnog polja.
Svaki pokret prstom pravi nove realnosti.
Osjećam se nervozno, jer navečer sviram. Svirat ću pjesme koje dugo nisam svirao, pjesme koje više ne osjećam kao svoju istinu.
U potpuno sam drugoj energiji, u potpuno novom davanju, ali odlučio sam ih dati ljudima koji ih tek trebaju čuti, za koje će one tek tad nastati, potpuno nove, obučene u ruho umora - barem onog mog.
Srećom, tješi me što će sa mnom moje pjesme pjevati Nevena i Sonja, moje drugarice, članice dua Kap po Kap iz Novog Sada. One su, ipak, za mene mnogo više od drugarica te večeri, one su moj štit od nesigurnosti koju osjećam u tom trenutku, moja odbrana od vlastitih strahova.
Za njihovu nesebičnost sam vječno zahvalan - a tek za pjevanje (kapa dole).
Tu večer, 5.8.2022., nastupio sam prvi. U prvim minutama mini koncerta nestalo je struje u razglasu, što je značilo da ćemo nastaviti dalje neuključeni u elektronsku opremu. Da! To je ono kako mi je najdraže svirati i kako se najbolje osjećam.
Ljudi, koji slušaju te pjesme i gledaju direktno u mene, imaju različite izraze na licima. Dok ih pjevajući posmatram, pitam se kakve li se bure ili svejednoće dešavaju u njima.
Tada uvijek poželim da skinemo sve maske koje štite našu dušu od povreda i u potpuno uronimo jedni u druge, kao što ćemo, osjećam, jednog dana svi i uroniti.
Moj nastup završava. Stidljivo se uklanjam sa mjesta ogoljenja, sjedam na stolicu, prethodno uzevši u ruke fotoaparat i uranjam u nastup Nevene i Sonje, a potom i u nastup Isidore i Aleksandra, još jednog predivnog dua iz Kotora.
Sve njih sam nekada gledao samo u dvodimenzionalnom obliku, na ekranima uređaja, a sada su tu ispred mene, sviramo zajedno. Pokušavam se odvojiti od dvodimenzionalne slike koju imam utisnutu i skontati jesu li ipak trodimenzionalni ili pak višedimenzionalni.
Tek će mi, malo kasnije, dodir ruke svakog od njih reći da su stvarni. Tek tad sam osjetio da smo zajedno.
Prvobitno htjedoh napisati nešto pametno, nešto jako opisno, nešto što će ti u potpunosti opisati gdje sam bio, šta vidio i doživio, ali vidjeh da nemam mentalne kapacitete za to, pa ti zato samo dajem komadiće mog iskustva, da ga sklopiš po želji i uklopiš u svoje.
Za kraj, evo i slike tih višedimenzionalnih bića, okupljenih oko jednog posebnog svjetlosnog bića, Miloša Zubca, koji uvijek nađe način da me rasplače, zapita o sebi, postidi i učini ponosnim zbog mog postojanja.
Sebe su nekada zvali "Prkos Drumski", ali ja ih vidim kao "Prkos Umski". S lijeva na desno: Aleksandar Milivojević, Dragana Zubac, Isidora Milivojević, Miloš Zubac, Nevena Šarenac i Sonja Segić
