"Planine su tople,
Poći ću putem koji me vodi u Pešavar,
Vodi u carstvo priča.
Možda me zavole..."
Tako počinju stihovi moje pjesme, Pešavar. Svi koji su me slušali kako je izvodim uživo, već znaju priču o njenom nastanku.
2012. je godina. U Afganistanu sam. Upravo čitam knjigu Lovac na zmajeve, Khaleda Hoseinija, afganistanskog pisca. Knjiga me uvlači na više razina. Dugo nisam tako plakao nad opisom nečije sudbine, a sada to svakodnevno radim. Svaka stranica otvori neku novu ranu u meni i u isto vrijeme je zaliječi.
Smješten sam u vojnoj bazi, tik pored afganistanskog sela Spin Boldak. Ime tog sela prevodi se kao "bijela pustinja" i stvarno je blještavo bijela. Naprosto te zasljepljuje njena bjelina i ne pomaže čak ni da škiljiš, jer je odbljesak sunca od pijesak toliko intenzivan da možeš hodati samo zatvorenih očiju. Bez tamnih naočara nigdje ne možeš ići. Ali Afganistanci idu, svakodnevno sam ih gledao kako se na toj zasljepljujućoj vrelini kreću kao mi kod kuće, u Bosni, među svim onim odmarajućim zelenilom (koje tamo svaki dan sanjam).
Preko puta nas nalazi se planina, ogranak Himalaja, koji se proteže desetinama kilometara daleko. Scena iz nekog sci-fi filma sa druge planete. A planina je granica. Preko afganistansko-pakistanske granice svakodnevno kolone automobila, kamiona, motora i drugih prevoznih sredstava prelaze granicu i idu u sigurnije krajeve. Barem si to tako zamišljam.
A preko planine put vodi dalje, u Pešavar. U knjizi koju čitam, Pešavar je luka spasa za izbjeglice iz Afganistana, žrtve talibansko-američkog i ruskog terora. U Pešavaru prvi put spavaju nakon neprospavanih noći.
Tako svakodnevno gledajući taj prizor i proživljavajući neki svoj unutarnji egzodus, zamišljam kako sjedam na jedan od tih kamiona i odlazim u Pešavar. Dugu, crnu bradu već imam, izgledam kao Arapin, savršeno bih se uklopio u Pakistanu, jedino bi me zeznuo jezik, ali glumio bih da sam nijem.
Ipak, to tada nije bilo moguće, ali volio bih jednom ostvariti taj san.
Zasada, svaki put sve ponovo proživljavam u pjesmi koja je nastala te 2012. godine, pune nekih čarobnih i nestvarnih dešavanja.
Planine, zaista, jesu tople. Bradu nemam. Vani je sunce i spremam se u šetnju.
Maksuz selam iz Bosne i Hercegovine.
Voli vas
Davor
Comments